Ravnica

Mirno leži ravnica moja,
Reka jo Drava miva
Z biserjem rosa jo cifra,
Bilogora s pesmom doziva.

Mirno leži ravnica moja,
Sinokoše zelene i zlatna žita
Nacifrana i sa vu cvetju
Kak da je z Božjom rokom našita.

Mirno leži ravnica moja,
Mirna kak podravska duša blaga
Gizdava, srečna i puna spokoja
Sakom Podravcu ona je draga.

Magdalena Mežnarić

Proljeće

U proljeće
kad razliju se boje
kao duga poslije kiše,
stižu laste i sve miriše.

Iz oblaka sivog
na livadu topla
kiša pade.
Narcis žuti, ponosan
cvjetati stade.

Gle, malo ždrijebe
kako skače oko majke!
A kobila lijepa, bijela
na livadi stoji
k’o vila iz bajke.

Eto, proljeće diže
sve živo sa dna
i moju uspavanu dušu
budi iz sna!

Magdalena Mežnarić

Što od ljubavi ostane?

Što od ljubavi ostane,
Kada mržnja postane?!
Je li to miris jeftinog parfema,
Ili sreće, koje više nema?

Je li to mobitela broj,
Spoznaja da više nisam tvoj,
Lažna sreća, koja nas je veselila,
Tužna jutra, koja su nas dijelila?

I nakon svega, što ti ostane?
Novo iskustvo, razočaranje poveće,
Kakve – takve uspomene,
Al’ ne ostane baš mnogo, zar ne?

Mario Pecimotika

Dom

Ima jedno mjesto u životu mom,
Čuvam ga k’o zrak, zove se dom.
Bez njega ni mene nema,
Povezan je sa mnom, kao sjena.

Od kolijevke pa do groba,
Doma provedeno, najljepše je doba.
Prvi osmijeh tamo bačen, prva suza,
Tko god da si, dom ti utjehu pruža.

Ako odeš i opet ga poželiš, kući dođi,
Pa tiho njime, kao vjetar prođi.
I kad ti najteže bude, nosi ga u srcu svom,
Jer, znaj, samo jedan je dom.

Mario Pecimotika